
Ivana Garašić
Kome treba dijagnoza?
Kako dijagnostika mijenja smjer psihoterapijskog procesa
09.10.2025. | 14:15 – 15:45h
Ivana Garašić magistrirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Više od deset godina vodi udrugu Ježeva kućica, a potom osniva i tvrtku EmotiCor, u sklopu koje vodi tim logopeda, psihologa i psihoterapeuta koji rade s djecom, adolescentima i odraslima.
Dodatno se educirala u području Shema terapije i EMDR terapije za djecu i odrasle, u kojima je trenutno supervizantica, kao i u području terapije igrom te ACT i CFT pristupa tretmanu.
U svom je stručnom radu posebno usmjerena na pružanje podrške djeci, mladima i odraslima sa složenim traumatskim iskustvima te na dijagnostiku i tretman neurodivergentnih osoba.
Dugi niz godina vodi edukacije i radionice o tretmanu djece i mladih. Vanjska je predavačica za dječje psihoterapeute Instituta D.O.M., a za Nakladu Slap održava edukacije iz područja darovitosti, dijagnostike i tretmana.
Dobitnica je Zahvalnice Hrvatske psihološke komore za 2025. godinu na temelju zasluga i doprinosa ostvarenim višegodišnjim radom u okviru Hrvatske psihološke komore kojim je unaprijeđena psihološka djelatnost te rad i status Hrvatske psihološke komore.
O predavanju
U kliničkoj praksi dijagnostika je često formalnost koja prethodi, ali i ne mora prethoditi psihoterapijskom radu.
Ovo predavanje propituje tu pretpostavku i pokazuje da odluka o tome hoće li se, kada i kako postaviti dijagnoza značajno oblikuje tijek i ishod psihoterapije. Kroz nekoliko kliničkih primjera prikazat će se kako tretman istog klijenta, ovisno o tome je li postavljen fenomenološki ili uz dijagnostičku podlogu, može krenuti u dva različita smjera.
Predavanje će razgraničiti obilježja dobre od loše dijagnostičke prakse — od temeljitosti procjene i korištenja standardiziranih instrumenata do prepoznavanja komorbiditeta i izbjegavanja grešaka u zaključivanju — te ukazati na praktične posljedice tih razlika za terapeuta i klijenta.
Cilj predavanja je potaknuti stručnu raspravu o mjestu dijagnostike u psihoterapijskom procesu i otvoriti prostor za obogaćivanje terapijskog rada promišljenom integracijom oba pristupa.

